160 godina Hrvatske gradske glazbe Vis

Od daleke 1848. godine prošlo je 160 godina, dva cijela ljudska života... Na prigodnoj svečanosti ,u Hrvatskom domu, uručena su priznanja zaslužnima, a istaknuti su redom: Ilić Miho "Beg" (najstariji živući glazbar - 96 godina), Tonći Radišić "Barica" (truba), Marko Poduje "Veli" (klarinet, najstariji aktivni glazbar) i Dinko Karuza "Moki" (kapelnik). Posebno toplo i rječito je predstavljen Marko "Veli" - kao dobri duh gradske glazbe...

 Mizikonti su uistinu vrijednost ovog grada i kao takvi trebaju imati podršku gradske vlasti, ali i svih nas.

Tomasovići (Tomasovich's)

Na ovoj fotografiji je obitelj Tomasović Mihe i Marije (rođene Tomić - od Kažoletovih)... Marija je oko 1903. emigrirala iz Visa u SAD gdje se udala za Mihu Tomasovića ( iz okolice Dubrovnika). Fotografija je snimljena u SAD oko 1918. godine. Dječak dolje desno je Martin. Upoznao sam ga sredinom osamdesetih kad je kao sedamdesetpetogodišnjak prvi put posjetio Vis...
Martin je tražio podatke o svojim korijenima i rodbini u čemu nije imao sreće budući ga živući rođaci nisu toplo primili...Možda su se bojali da nije doša tražit dil... Kako god, ovu fotografiju sam dobio e-mailom od jednog potomka ove brojne obitelji, a Martina se uvijek sa zahvalnošću prisjetim jer je tijekom domovinskog rata ponudio da će me s obitelji primit kod sebe u SAD bude li trebalo...  A nisam nešto posebno učinio za njega osim što sam mu bio pri ruci kao čovjeku koji u toj dobi prvi put dolazi u nepoznatu sredinu, ne zna jezik, prilike... Tada stranci i nisu mogli dolaziti na Vis osim uz posebno odobrenje.
Dok je mogao pisati redovito se javljao, a za Božić bi poslao po 100 - 200 dolara za klince.
Posljednje pismo stiglo je 1996. godine, a 10 godina poslije putem interneta sam slučajno naišao na potomka njegova brata koji  me izvjestio da je Martin umro 2006. godine. Počivao u miru Božjem!

Rodni list nekad...

Rodni list (svjedodžba rođenja) prije stotinjak godina izgledao je ovako (klikni na sliku lijevo!). S ovakvim dokumentom je i Ranko Marinković jednom prigodom dokazivao svoju nacionalnu i vjersku pripadnost...

"Pod naslovom Iz antropoknjiževne geografije (urednik po narodnosti i vjeri!) znatiželjnima na znanje!, Marinković citira sljedeće pismo (s komentarom - pravopis don Silvestra netaknut): Svjedodžba rođenja... kojom se tvrdi, da se je Ranko Marinković zakoniti sin rimokatoličkih roditelja Vicka i Anke Marije Zaccaria rodio u Visu dne... itd.

Bio je kršćen dne 27 Travnja iste godine. Od Natpop. Župskog ureda, Vis, 1. listopada 1928. Don Silvestar kan. Bonačić, natpop-župnik. Marinković je ovim citatom župnikova dopisa očito želio suzbiti različita i jamačno brojna govorkanja o svome podrijetlu, vjeri svojih roditelja, a očito i vlastitoj, a time posredno i posvjedočiti o svom nacionalnom opredjeljenju. Naime, upravo je spomenuta Hrvatska gruda u svome paskvilu objedila Marinkovića s jugonacionalizma." (Citat iz feljtona Nikole Batušića)

Don Silvestar Bonačić potpisao je i Marinkovićevu svjedodžbu rođenja, što govori da je isti svećenik dugi niz godina vodio župu u Visu.

Stolarska radionica - atellier!

U urednoj, pažljivo osvijetljenoj stolarskoj radionici (preko puta ljetnog kina u Visu), nakon što utihnu ostali strojevi, na tokarskom stroju gospođa Maja izrađuje predmete od drva... Ona plitka zdjela (krajnje lijevo) od maslinova drveta je prekrasna.

Prozor od ulice je pretvoren u malen izlog i omogućava pogled u unutrašnjost radionice... Zanimljivo i simpatično.

Prošpe i Jakubina

Reći će neki: Neš ti slike... Ali meni nekako simpa. Prošpe i Jakubina bacili mriže i vraćaju se doma.

Radovi na kampanelu

Na kampanelu crkve "Sv.Ciprijan i Justina" na Kutu postavlja se novi sat. Postavljen je novi kameni prsten, montira se satni mehanizam... Meštri, Mijo Mrkušić - urar i Andro Brajčić "Šoltonac" - građevinar s puno pažnje izvode radove.

Visoko su, a ja zapeo učiniti koji snimak izbliza. Uz Androtove kratke upute kako se ponašat na skeli, eto i mene gore. Kolina se bokun tresu, ne smin gledat šoto.

Prilovo: Prvi slijeva

U POKOJU GOSPODNJEMU

NAŠEM MILJU I OMILJU

CVIETI RAJNI MIROM CVALI.

 SVAGDANJIM UZDAHSIMA

VAŠI DRAGI PREOSTAVŠI

U BOGU IH ZALIVALI.

.... natpis je to na nadgrobnoj ploči groba koji je prvi slijeva od ulaza u gradsko groblje u Visu.  Nadgrobni spomenik je isklesao poznati hrvatski kipar IVAN RENDIĆ (1849-1932).  Ploča je prekrasan kameni reljef s pomenutim natpisom, a kip predstavlja mladu djevojku kako zalijeva cvijeće.

Priča se da je podizanje takvog spomenika motivirano iznenadnom smrću djevojke u vrijeme dok je zalijevala cvijeće, a sama  smrt da je prouzročena uzbuđenjem i sprenućem kad je naglo iz cvijeća ispuzala gušterica... Da li je priča točna ili nije i nije toliko bitno. Sa strane kamene reljefne ploče uklesana je i gušterica. Minuciozno, vjerno.

Kapetanova "Izložba konceptualne umjetnosti"

VIS (Kut), 21.07.2007.godine u 20,00 sati

Otkrivanjem - predstavljanjem lijesa  (oliti karšila) za "pokop" lokalne vlasti , pomorski kapetan Andro Slavić poručio im je: " Pročitao sam ja vas. Odavno!!!"

Najavljen kao "Izložba konceptualne umjetnosti" događaj je upriličen u obliku otkrivanja kasila i kratkim obraćanjem okupljenima - oštrim riječima na račun lokalne vlasti. Izložba je otvorena do daljnjega.... ili dok cenzura ne dopusti.... Inače, već duže vrijeme ljut i razočaran, kapetan najavljuje kraj bavljenja ugostiteljstvom i odlazak s Visa. Odbrojava dane do ispunjenja najave.... Još 59 dana!

VIS (Kut), 21.07.2007.godine u 22,00 sati

Brzom i efikasnom akcijom nadležnih policijsko-komunalnih snaga kapetan je onemogućen u nastavku svojeg umjetničkog izražavanja. Konceptualnog i nekonceptualnog. Privelo ga i zatvorilo! Na kratko. Teška vremena za umjetnost i umjetnike! Hoće li se sad javiti udruge za zaštitu slobode umjetničkog izražavanja. Ostaje nam da vidimo!

Prava sepia

Ovo je pravi, izvorni  sepia ton, toliko karakterističan za stare fotografije s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

( Na fotografiji Mare Pušić r. Karuza, krajem 19. stoljeća)