Moj braniteljski status sigurno nije toliko zanimljiv da bi o njemu trebalo pisati. Ali, eto, nađu se i takvi koje to zanima. Čudnih ljudi ima. Za mene kao i za tisuće ovlaštenih službenih osoba (policajaca) i djelatnih vojnih osoba koji su pripadali oružanim snagama RH status branitelja su evidentirala ministarstva MUP i MORH. Točka. Svaki policajac u Hrvatskoj koji je svo vrijeme rata bio u aktivnoj službi ima jednak broj upisanih dana ratnog staža. Ima li tu nešto nejasno? Naravno da nema. Je li tako trebalo biti? Ja nisam adresa kojoj treba to pitanje upućivati. Ipak gospodi s linka na
FB stranici PROVISLO (inače stranica kojoj je sistem administriranja perfidan)
https://www.facebook.com/groups/148142991953258/permalink/1020327284734820/
koji žude za odgovorom moram udovoljiti. Imam i dva zlatna sina... I oni su pročitali bljuvotine na navedenom linku. Radi njih i radi djece svih policajaca ovo pišem. Točnije, radi sve naše djece. Radi Antonie, kćerke predsjednika viške HVIDR-e i viške dogradonačelnice ... Imaju li oni pravo živjeti u ozračju mira i sigurnosti? Konačno, i zbog svih vas koji me poznajete.
Dakle, Vis nije bio na prvoj crti. Vis je bio u jednoj specifičnoj situaciji. Okupacije i "kohabitacije". Trebalo bi puno vremena za to elaborirati... Vi mlađi Višani pitajte svoje očeve. Oni znaju.
Uglavnom, moja skromna braniteljska biografija nema herojskih djela o kojima bi mogao pričati unucima ili koja bi mi, kao nekima (istina rijetkima), toliko napumpavala ego da bih valjda trebao s visoka gledati na obične ljude i gaziti ih. Običan policijski posao, neugodan kakav već je, ništa više... U ratna vremena.
Ima tek jedna mala epizoda, beznačajna u odnosu na prave ratnike. U kolovozu i rujnu 1995. sam kao dozapovjednik posebne policijske postrojbe PU splitsko-dalmatinske upućen u Donji Lapac (Lika) neposredno nakon Oluje gdje sam se družio s divnim ljudima, koje ovom prigodom pozdravljam. Zadaća je bila uspostava civilne vlasti na netom oslobođenom području. Netko je i to morao raditi. Upoznao sam tamo sjajne ljude, policajce, heroje specijalce, posjetili ih u Gračacu, odnosili su se prema nama s poštovanjem, generalu Sačiću sam izradio natalnu kartu, a on me pitao samo jedno - hoće li umrijeti u čizmama ili u krevetu... Ovo malo da vam ne bude dosadno čitati.
Neki iz viške policijske postaje bili su angažirani za vrijeme akcije Bljesak... ili kako se već tražilo. Po povratku opet policijska rutina, nezahvalan i neugodan posao jer "uvijek je bilo budala i rata". Dozlogrdilo mi. I obitelji. Žena je htjela mirno spavati... znate, vi mlađi, nije tada bilo mobitela, nego pager i budila me motorola (radio stanica). Svim suprugama policajaca moje iskreno poštovanje.
1996. godine su izdavana rješenja o braniteljskom statusu, poslije se rješavali udjeli iz braniteljskog fonda, povlastica za uvoz automobila koju nisam ni iskoristio ni prodao... Sve već poznato. Priča tisuća pripadnika MUP-a i MORH-a. Čim su se ispunili zakonski uvjeti za prijevremenu mirovinu podnio sam zahtjev. Zahtjevu je udovoljeno, Kad je stiglo rješenje, kleknuo sam i zahvalio Bogu.
Svim sudionicima Domovinskog rata koji su prošli daleko teži put kapa do poda! Kolegama policajcima: Nemamo se čega sramiti.
Svim Višanima, u prvom redu dragovoljcima, specijalcima... ali i svima koji su na bilo koji način dali doprinos, makar da su i 5 dana nosili odoru pričuvnog policajca, ili bili pripadnici ilegalne domobranske satnije, sklanjali i prebacivali odbjegle vojnike JNA, nabavljali i skrivali oružje, mudro i zrelo razmišljali i tako se i ponašali u tim vremenima, Kokotima... HVALA. Hvala i sreći koja nam nije okrenula leđa.
O pozadini ove priče drugi put.
Dostaviti:
- MUP RH, Ravnateljstvo policije
- PP Vis
- Sindikat policije
- Zajednica udruga umirovljenih policajaca
