Rano poslijepodne u Hrvatskom domu održana je svečana sjednica Gradskog vijeća Grada Visa i taj sam događaj odlučio popratiti i zabilježiti na blogu, prvenstveno iz poštovanja prema nagrađenima. Dakle, ove godine Grad Vis je dodijelio četiri nagrade:
- Mate Lukšić - Gici (osobna nagrada,posthumno)
- Hivzija Agović (osobna nagrada)
- prof. Đino Mladineo (nagrada za životno djelo, posthumno)
- udruga HVIDR-a Vis, skupna nagrada
Ako ih pribavim objavit ću i obrazloženja za nagrade, a do tada se zadovoljite s par minuta video snimke sa sjednice. Sretan vam Dan Grada!
KRATKI ŽIVOTOPIS
Mate Lukšić (Gici) rodio se 24.9.1941. godine u Visu, gdje provodi djetinjstvo i završava osnovnu školu. Školovanje potom nastavlja u Dubrovniku, ali se vraća na rodni otok, koji ga je neizmjerno vukao, kao i majka koju je othranio.
Kraće vrijeme radio je na benzinskoj pumpi (“INA”), te u viškom komitetu. Najveći dio svog radnog vijeka proveo je na šalteru kao djelatnik pošte, sve do umirovljenja.
O Mati Lukšiću nitko nikada nije rekao ni jednu ružnu riječ. Kolega, prijatelj i čovjek kakvog bi svatko poželio. Uvijek dobronamjeran, radišan, marljiv ali uvijek, i u najsloženijim situacijama, spreman na šalu i smijeh. Zabavljač i u bolesti.
Bio je zaljubljenik u nogomet i izvrstan šahista (o čemu svjedoče medalje i priznanja).
Volio je društvo i “balote u Kanariju” kao i sva kulturna događanja.
Volio je zemlju i masline, koje je poklonio svojima, ali iako bolestan nije posustajao u pisanju na svom viškom dijalektu sve do svojega ovozemaljskog kraja. Oženio se i dobio sina.
Umro je 27.6.2005. godine u Visu.
OBRAZLOŽENJE
Skromnost i nenametljivost osobine su samo najvećih, a upravo takav bio je Mate Lukšić. U sredini koja je sklona svakome, a najmanje svojemu čovjeku, ostao je, slučajno ili ne, prilično nezapažen u svom stvaralaštvu. Upravo zato, ovaj pokušaj je pokušaj ispravljanja svojevrsne nepravde prema izuzetnom piscu i čovjeku.
Ranih 80-tih iz tiska izlazi 1. Lukšićeva zbirka pjesama i aforizama pod naslovom “Paver dogoro”.
1997. godine objavio je roman “Infišoda” u sklopu kojeg je i petnaest briljantnih, šaljivih i istinitih kratkih priča, pod nazivom “Baturice”.
2017. godine, točno na 12. godišnjicu autorove smrti, zalaganjem nekolicine njegovih štovatelja, iz tiska je izašla i treća Lukšićeva knjiga “U zovitno”. U ovoj knjizi našle su se sve korigirane pjesme i aforizmi iz “Paver dogoro” (odavno rasprodane) ali i brojni dovršeni i nedovršeni, nikad objavljeni “aforigicini” i pjesme.
Istina je, da mnogi danas pišu, ali Gicitove pjesme su posebno dobre. Njegov roman ima posebnu težinu. Od njegovih aforizama, jednostavno nema boljih (ako netko sumnja, neka pročita i predstavi nam tog boljeg aforistu).
Ostavio nam je i mudrost i humor kakvog u ovom modernom vremenu više nema. Ostavio nam je viški govor, koji smo gotovo u potpunosti zaboravili. Ostavio nam je, kroz svoja dijela, onaj stari, dobri, pitomi, ljudski i kršćanski Vis kakvoga više nema i nikada neće biti.
“Jelnega dona kal oci sklopimo i daji će ove rici ostat markone na ovo pinkicu stinji ca je more zanavik plusko i nani.”
*****
Đino Mladineo (krsnim imenom Jure) rodio se 24. svibnja 1960. godine u Splitu. Djetinjstvo provodi u Pošpilju gdje pohađa prva četiri razreda osnovne škole. Od petog do osmog razreda školuje se u Visu, nakon čega upisuje i uspješno završava četverogodišnju Vojnu gimnaziju u Zagrebu.
1979. Upisao je Pedagošku akademiju glazbenog smjera u Splitu te je diplomirao 1990. godine.
1986/1987. godine je služio vojni rok (JNA) u Petrinji.
7.10.1987. s obitelji odlazi na Korčulu gdje živi i radi kao voditelj “Moreške”, profesor u osnovnoj i srednjoj školi, a povremeno i kao noćni portir.
Za Uskrs 1994. vraća se u Komižu.
1995. Počeo je raditi kao pročelnik za školstvo, kulturu i sport u Visu. Revno je obavljao svoj posao, pa mu je oduzet pečat.
Čekao je i dočekao “šahovnicu”. Bio je dragovoljac Domovinskog rata. Oženjen i otac dvoje djece.
Život mu je obilježila glazba, pa se tako istakao kao osnivač, voditelj i član mnogih klapa, zborova i sastava koji su upravo pod njegovim vodstvom doživljeli svoj vrhunac.
Skladao je, aranžirao, a i okušao se i kao tekstopisac.
Iznimno veliki prijatelj, humanist i čovjek.
Napustio nas je 19. listopada 2015. godine u najboljim godinama, na vrhuncu svog glazbenog stvaralaštva.
OBRAZLOŽENJE
(cjelovito kako ga je sačinio predlagatelj)
Teško je, praktički nemoguće prisjetiti se svih dobrih stvari koje je Đino Mladineo učinio za Vis, a i šire, posebno na polju glazbe ali pokušat ćemo navesti barem ono najbitnije.
1979. Godine osnovao i vodio klapu “KOMIŽA”, te svaki vikend putovao Split - Vis do 1986. godine.
1980. za boravka u Splitu, bio je član klape “ISSA-JEST”, potom klapa “ISSA” pri “Društvu Višana i prijatelja Visa u Splitu”, a potom i član klape “BRODOSPLIT”.
1982. kao voditelj s klapom “JEDINSTVO” bio je na čuvenoj 45-dnevnoj turneji po SAD-u i Meksiku.
1984. započeo je voditi klapu “RIVA” u Komiži
1987. bio je član zbora “BRODOSPLIT”
1987. godine organizirao SMOTRU ZBOROVA u Komiži (sam je sa suprugom nosio stolice od osnovne škole do Komune)
Tada je nastupio i zbor “KUD-a NIKOLA VIDOVIĆ” čiji je bio voditelj.
1987. odlazi u Korčulu gdje je radio kao voditelj KUD “MOREŠKA” (limena glazba, zbor i klapa) s kojima je nastupio na “Omišu”, čak je i šivao uniforme za “moreškante”. Na Korčuli je, kada se to nitko nije usudio, obnovio “SV. CECILIJU”.
Osnovao je TAMBURAŠKI SASTAV i KLAPU od učenika.
Također na Korčuli osniva žensku klapu “MRKENTA” s kojima je bio na Omiškom festivalu.
1994. u Komiži osniva i vodi klapu “GUSARICA” do 1998. s kojima je također bio na Omiškom festivalu.
Osnivač je područnog odjela Glazbene škole “JOSIP HATZE” na otoku Visu. Najčešće je pješačio Komiža - Vis i natrag kako bi održao sat solfeggia.
Vodio je MJEŠOVITI ZBOR ŽUPE SV. NIKOLE u Komiži i aranžirao pjesme.
Osnovao je i vodio vokalno - instrumentalni sastav “JEŽINA” s kojim je nastupao otprilike 6 godina.
Vodio je TAMBURAŠKI ZBOR i KLAPU HKD “KOMIŽA”.
1996. Zajedno s Lenkom Bjaževićem organizira SMOTRU DJEČJIH KLAPA DALMACIJE.
2007. jedan je od osnivača i voditelj MANDOLINSKOG ZBORA “MARETA” iz Visa pri kojem su djelovali orkestar, ženska klapa “MARETA”, ženska klapa “ĆAPINE”, muška klapa “KOLUNA” te škola mandoline i gitare. Kroz ovaj zbor prošlo je osamdesetak aktivnih članova i stalno je bila prisutna tendencija rasta, ali s obzirom na nedostatak instrumenata i financija, nije bilo moguće primati nove zainteresirane članove.
Autor je pjesme “S TOBON BI VILO MOGA SVE” (skladatelj i tekstopisac) te kao voditelj s klapom “GREBEN” nastupa na Omiškom festivalu 1993.
Skladao je i aranžirao više pjesama Joška Božanića:
“STORI MEŠTRE ŠIBE” (1981.)
“BESIDA OBO BESIDI” (1982.)
“U JOCIMA” (1983.)
“COVIK I MEDVID” (1985.)
“OTO TAKO” (1986.)
“DA JE BILO” (1997.)
S ovim pjesmama do 1986. s klapom “KOMIŽA” nastupa na Omiškom festivalu.
Zapisao je i očuvao niz tradicionalnih VIŠKIH NAPJEVA:
“OTO MUŽI S PALAGRUŽE”, “BOR MI SE ZELENI”, “ORIJADNA PRIVARENA”...
Autor je klapskog aranžmana svojevrsne viške himne “O VISU MOJ” (Š. Slavića) i skladbi “MOJ TOVAR” (T. Papića), i “Sutra će te ponit” (J. Fiamenga)
Od 2007. do 2015. s “MARETOM” organizira brojne spektakularne koncerte na Visu i izvan otoka. Upravo ti koncerti bili su najbrojniji i po broju nazočne publike ali i po broju samih sudionika. Kao posebno impresivne nastupe ističemo godišnje koncerte u Hrvatskom domu i Batariji, humanitarne koncerte u Visu i Komiži, ljetni nastupi na otvorenom (npr. skale Sv. Ciprijana u Visu, autorska večer Vinka Kalinića u Komiži), božićni koncerti “Spilice” i “Muster” o čemu svjedoči i briljantni video zapis.
Sudjelovao je s “MARETOM” i na brojnim drugim događanjima, kao ”Dani rogača”, Dan grada, “Viška noć” i slično.
Izvan otoka, vrijedi istaknuti, nastup na smotri Mandolinskih orkestara na Hvaru, te na susretu otočnog folklora u Jelsi.
2011. Ženska klapa “MARETA” prolazi audiciju za najbolje debitante Omiškog festivala u Bolu na Braču, što je najveći uspjeh ove nažalost, bivše klape.
2012. Muška klapa “KOLUNA” u ne baš “tinejđerskim” godinama također prolazi na audiciji za Omiški festival u konkurenciji debitanata, što je i za ovu klapu bio najveći doseg.
Tri puta nastupaju na festivalu Mandolinskih zborova “MANDOLINA IMOTA” u Imotskome.
2012. osvajaju treće mjesto u A kategoriji kao jedini preživljeli hrvatski otočni orkestar.
Najveći uspjeh “MARETA”pod ravnanjem prof. Đina Mladinea ostvaruje 2013. godine gdje na 18. Hrvatskom festivalu mandolinista “MANDOLINA IMOTA” osvajaju 1. nagradu u konkurenciji novih skladbi, te 3. mjesto u revijalnom programu.
Upravo s ovom pobjedničkom skladbom “FUNERAL MARCH” na glazbu Nille Axellson Siriščević i aranžmanom Đina Mladinea u režiji Matka Petrića snimnjen je, na lokalitetu “Polivalo”, blizu Rukavca, impresivan glazbeni video spot mandolinskog zbora “Mareta” pod ravnanjem maestra Mladinea, što je zasigurno najveći biser viške kulturne scene. Sve ovo uspjeli su postići sa “dječjim igračkama” u rukama, jer je konkurencija nastupala i sa desetak puta skupljim glazbalima.
A tko je to, posljednjih godina i koliko puta organizirao neku humanitarnu akciju? I ovdje prednjače Đino i “Mareta”:
2010. godišnji koncerti u Visu i Komiži od kojih je sav prihod išao za viške stipendiste.
2011. Koncerti za ekskurziju za djecu slabijeg imovinskog stanja
2013. koncerti “ Za Mia Lanin prvi korak” i koncerti “MZ MARETA i gosti za Marka Glibotu”
Bio je organizator i član žirija za “PRVI GLAS VISA”, član još nekoliko glazbenih sastava, a zadnje dane vodio je i nastupao uz vokalno-instrumentalni sastav “ĆURLICE”, koje su se, samo njemu u čast, s novim voditeljem, ponovno okupile,
Nastupao je na Omiškom festivalu sa čak šest različitih klapa, a njegova kompozicija bila je jednom i pobjednica festivala, što je prešućeno.
Bio je Đino iznimno veliki glazbenik, ali bio je i još veći čovjek. Pomagao je svakome (osobito u pravnim stvarima) i kada mu to nije bilo u opisu posla. Mnogim je viškim piscima akcentirao i lektorirao knjige (što je osim njega malo tko i mogao) ne tražeći za taj složen, delikatan i dugotrajan posao nikakvu naknadu.
Imao je i zapaženu političku karijeru, te je bio član Gradskog vijeća Komiža. Svoje hrvatstvo nije skrivao ni u onim teškim vremenima zbog čega je i bio redovito kočen i osporavan. Mogao je Đino izabrati partiju, stranku ili listu koja će mu donijeti slavu i bogatstvo ali uvijek je birao biti čovjek, vječno u opoziciji, u borbi s “rogatima”, u borbi za pravdu i običnog malog čovjeka. Lako je biti na vlasti ili pripadati većini, ali trebalo je, poput Đinota, reagirati na nepravdu kada je čine veći, brojniji i jači.
POLITIKA NEZAMJERANJA je rečenica koja ga je obilježila. Svi mi gledamo svakodnevno nepravdu koja se događa oko nas i ne reagiramo, a Đino je reagirao uvijek i zato je bio drugačiji, bolji i veći.
Kroz život je, kao i kroz svoje glazbeno stvaralaštvo stalno nailazio na prepreke i saplitanja. Slikovito, kao da vrhunski atletičar svaku utrku trči sa robijaškim kuglama na nogama sa konkurentima koji su bez tih utega. E da je bilo pravde, gdje bi mu bio kraj. A bilo ih je, ne mali broj koji su mu zagorčavali i verbalno i pravno i fizički i podmuklo. Otišao je Đino na onaj svijet kao iznimno rijedak i iskren vjernik i kršćanin, na svoje inzistiranje - IZMIREN SA SVIMA.
Ostavio je iza svog kratkog života neizbrisiv trag i prazninu koju će biti nemoguće popuniti.
Jedinstveni glazbeni pedagog, otac klapskog pjevanja na otoku, svestrani glazbenik, skladatelj, obrađivač, voditelj, posebno dobar prijatelj, neustrašivi domoljub, izuzetan kršćanin i nadasve čovjek. Sve ovo i još sto puta toliko. Sve u jednoj rečenici, sve u jednoj osobi.
- prof. Đino Mladineo!
