Svako malo u medijima osvane naslov: Pas napao... pas izgrizao...pas do smrti izgrizao... Evo, posljednji slučaj iz Zagreba
Koji horor! Podivljali pas Dinamovog igrača izgrizao bebu po licu, roditelji očajni: U šoku smo, ima 50 šavova, i liječnici su zgroženi, kažu da ovakve ozljede još nisu vidjeli...
Zgrozim se na ovakve događaje, a posebice kad slušam objašnjenja i savjete stručnjaka, valjda pasjih psihologa, koji objašnjavaju da pas osjeti strah jer uplašen čovjek luči neki hormon i to psa potakne na napad. A što bi mi trebali? Bebi, supruzi, sebi... zabraniti to lučenje? Ili... Ne gledajte psa u oči jer ga to izaziva. Za Majku Božju! Postavljaju se kao pasji odvjetnici k'o da većina normalnog svita drži psa krivog za ovakve napade. Popizdim na ovakve stvari. Krivi su vlasnici pasa, krivi smo svi mi kao društvo, država, jer smo odveć tolerantni i komodni u primjeni propisa.
Mogao bih u Visu uslikati desetine pasa pristojne veličine koji bez vlasnika i povodca komodno "plutaju po paizu" (maknute fotografije na uljudno traženje vlasnika).
Psi imaju po nekoliko centimetara dugačke očnjake i ponašaju se nagonski kako ih je programirala majka priroda. Pas je oružje! A svaka budala ga može imati.
Neki dan, u susjedstvu, jedan mladić je panično kucao na vrata pokušavajući kontaktirati vlasnika psa i saznati je li pas cijepljen. Naime, pas ga je bio ugrizao za ruku pa je, što je razumno, htio znati spomenuti podatak.
Da ne spominjem one svakodnevne, briljantne izjave kad pas naskoči na vas prednjim šapama, a vlasnik/vlasnica kaže - to se on samo igra. To što meni to smeta, što ne želim da me prlja i ostavlja po meni dlake i slinu, ne dopire do njihova uzvišenog, psećeljubnog, plemenitog uma.
Psi su, uglavnom, draga bića. Plemeniti, vjerni... Ima sjajnih priča o tome. Ali jutros me za to nije briga. Moje misli su uz roditelje bebe koju je pas izgrizao. A frajeru se žurilo na trening.
No comments
Post a Comment