Gost emisije HRT-a Nedjeljom u dva bio je Marijan Gubina. Kao dijete proveo je 260 dana u zarobljeništvu u selu u blizini Vukovara. Prisjetio se svoje tragedije i objasnio kako to da danas nikoga ne mrzi već se zauzima za suživot i suradnju među različitim narodima.Napisao je knjigu 260 dana. 1. 8. 1991. godine bio je tragičan dan za mještane Dalja. Ujutro oko 4 sata počeo je napad na policijsku postaju u Dalju i na našu kuću u novom Dalju. U tom trenutku nisam razumio što se događa. Probudio me taj kaos, pucalo se oko kuće, letjeli su trombloni, krhotine po sobi..., rekao je Gubina.
Provalili su u našu kuću, počeli su mlatiti oca i majku. Ljudi su izgledali poprilično ružno, upečatljiva mi je bila izjava danas osuđenog ratnog zločinca mojem ocu: 'Čaruga, rekao sam ti da će doći naših pet minuta'. I tu je krenula naša tragedija, ispričao je svoja stradanja od prije 23 godine Marijan Gubina.
Mene su prvo smjestili u neku šupu sa životinjama, a potom su nas ubacili u, kako sam je ja zvao, betonsku kocku, u neljudske uvjete gdje su svi obavljali nuždu u jednu kantu, rekao je. Kasnije su on i otac tijekom zatočeništva bili dodijeljeni kao privatni robovi srpskim obiteljima, a skupljao je i tijela koja su onda agresori palili.
Pretukli su ga i bio je gotovo klinički mrtav. Netko ga je prebacio u dom zdravlja. Kada je došao k sebi, shvatili su da je Hrvat. Liječnica je burno reagirala i rekla: Ne mogu ja lečiti ustašu.Obitelj je u jednom trenutku pokušala pobjeći. No zalutali su i u Boboti, vjerujući da su naišli na Hrvatsku vojsku, nabasali na četnike. Jedva su izvukli živu glavu, a potom su vraćeni natrag.
Najstariju sestru silovali su pred očima cijele obitelji. Danas imam djecu i ne mogu niti pomisliti da ne mogu zaštititi svoje dijete, kazao je Gubina. Epilog je da su prije godinu i pol dvojica osuđeni na zatvorsku kaznu od 12,5 godina. Jedan je u bijegu u Danskoj i vodi se postupak za izručenje.
O strašnim patnjama i zlostavljanju koje je proživio Marijan Gubina, a koje nisu prestale sve do 2002. godine, pogledajte u videoprilogu.
No comments
Post a Comment